Imamo još jedan ceo dan za Madrid. Večeras u petnaest do deset nam polazi noćni voz za Lisabon i želimo da iscedimo što više zadovoljstava iz Madrida pre nego da odemo. Ustajemo rano i peremo veš u hostelu. Dok čekamo da mašine završe, ja pišem “dan šesnaesti” u dnevnom boravku hostela, a Comi u našoj sobi pravi Instagram stori. Mašine završavaju pranje i sušenje, Comi završava stori, ja ne završavam pisanje. Ostavljam tako nezavršeno i krećemo u akciju.

Gladni smo. Sinoć smo u povratku iz grada videli blizu hostela ulicu punu sjajnih restorana i idemo pravo tamo. Ne znamo kako da izaberemo pravi, Svi izgledaju spektakularno, šarene pločice sa najludjim motivima i stari drveni enterijer. Mesta koja traju i imaju onu umirujuću patinu. Nema ovde one beogradske dinamike sa stalnim zatvaranjem i otvaranjem novih “in” mesta. Ko će se sećati Cetinjske za nekoliko godina? Ne znam da li je to posledica komunizma koji je ugušio preduzetništvo pa nije ni mogao da se napravi kontinuitet, i zbog toga nam se stare kafane svode na praistorijski “Znak pitanja” i nekoliko čudom preživelih socijalističkih artefakta tipa “Proleće” koji smrde na zapršku u wc sanitar. OK, imamo i Skadarliju, ali to je za turiste. No, da se mi vratimo u Madrid u kojem smo Comi i ja gladni i pokušavamo da izaberemo pravi restoran u kojem ćemo da doručkujemo. Biramo onaj koji je najjasnije na engleskom napisao svoju ponudu na tabli ispred i stavio cenu. Ulazimo, sedamo, prilazi nam konobarica. Vedra i nasmejana crnkinja. Ne zna engleski, ali nema frke. Comino znanje španskog i pantomima su ok. Jaja na oko sa slaninom, prepečenim hlebom i mlevenim svežim paradajzom i debela španska kajgana od jaja i krompira. Dok čekamo, stižu nam dve gratis cedjene narandže. Podelimo oba doručka. I kafa s mlekom je uračunata u cenu. Sve je odlično. Siti i zadovoljni.

Idemo ponovo u kvart Malasana. Juče je i za vreme sieste, sa spuštenim roletnama izgledao sjajno, sad žurimo da ga overimo dok im se ne prispava. Na putu do tamo, riba ulični svirač svira harfu. (Da li je politički korektnije da se kaže ulična sviračkinja?) U transu je, žmuri i svira. Prijatni zvuci. I Comi je u transu dok fotka Madrid. Ovo je njen grad. Šarene fasade, sjajni izlozi i potpuno autentične radnje. Ovi preduzetnici slušaju svoje srce. Nema onih “nordic design” bullsit radnji gde hemjska olovka košta 50 evra. Ovde su stvari stvarne i priuštive.

Ulazimo u obućarsku radnju, Comi kupuje kožne sandale. Ulazimo kod lika koji dizajnira majice i tamo kupujem Nick Cave majicu. Fotkam je i šaljem Ninoslavu. On kaže da više liči na Townes Van Zandta. Jebiga, stvarno liči. Ali ipak više liči na Cavea nego na Van Zandta. Preko puta radnje sa majicama je radnja sa košuljama. Nemam puno košulja (ne računaju se karirane, njih kupujem za Kop da budem lamberseksualac), stalno im nalazim mane, ali iz ove radnje želim svaku. Ulazimo. Jebiga, skupe su do jaja, pa ću nastaviti samo da ih želim. U ovom kraju je jedna od najstarijij madridskih apoteka pretvorna u restoran. Spolja je “brending” ostao isti, a ni enterijer se nije previše menjao. Samo su uneli prikladni nameštaj u apoteku. Ne pate ljudi ovde od fresh starta. Valjda im je dovoljno da bude samo fresh.

U blizini je antikvarnica sa potpuno sumanutim stvarima u ponudi. Ne verujem da je ovo neko bilo kada koristio. Nekakvi kvazi futuristički predmeti iz ko zna koje epohe. Deluje kao da je umro neki ludi pronalazač, pa da su oni od njegove porodice otkupili prototipe i pokušavaju da ih zavaljaju. Tu je i coworking space. Ništa industrijski dizajn i ozbiljni likovi sa šiljatim brkovima. Ovde se hipici se krive nad kompovima u prostoru koji izgleda kao propali meksički restoran. Gužva u prastaroj poslastičarnici sa sve onim starinskim spravama za pravljenje kolača koje su još uvek u funkciji.

Izlazmo iz Malasane, idemo dalje kroz grad, ulice postaju šire i ravnije i ulazimo u noviji, očigledno fensiji deo Madrida. Verovatno su ovde blejali Bekam i Viktorija dok je on igrao za Real i varao je s kućnom pomoćnicom. Sve one besmislene Prada i Gucci radnje su ovde. Ispred fensi hotela stoji mali, crni ružan lik sa narodnjačkim repovima. “Comi, vidi, eno ga Kemiš.” Smeje se Comi, stvarno je lik isti Kemiš. “Jebote, uvedeš Kemiša u ovaj dan. Imamo madridski zen i tebi Kemiš padne na pamet. Hoćeš i u putopise da ga uvedeš?” “Neću, to je bilo samo tebe da zabavim.”

Prolazimo pored “Fernan Gomez” kulturnog centra. Ispred je fontana koja piše. Mlaznice su programirane tako da izbace mnoštvo tankih mlazova vode koji u vazduhu ispisuju rečenicu. Evo poklanjam gradskim vlastima bez ikakve nadoknade ideju da na Alibabi kupe fontanu koja ispisuje “Kosovo je Srbija” i zabodu je pored jarbola na Ušću i napumpaju fakturu. Elon Mask je svojevremeno Kaliforniji poklinio projekat za ultra brze vozove koji je razvio sa inženjerima Tesle i SpaceXa, ali ja nisam Mask, pa je i moj poklon nešto skromniji.

Jede nam se nešto slatko. U takvim prilikama se ovde jedu churrosi. Tražimo na Googlu najbliže churrose i odlazimo u “La Antigua Churreria”. U jednoj porciji dobijamo četiri tanka dugačka čurosa u obliku suze i šolju čokolade za umakanje. Čurosi imaju ukus ulja u kojem su prženi, a čokolada ima ukus razredjenog pudinga. Na Google mapi primećujemo da je u blizini veliki Buen Retiro Park, pa odlazimo da ga overimo. Jako lep park, a prija nam i hladovina. Dobro, nije baš lep kao Taš od kad su ga sredili Azerbejdžanci, malo je primitivniji, ali je i dalje lep. Rastinje, livade, potoci i mini vodopadi. Nema statua azijskih diktatora. U centru parka je jezero. Može da se iznajmi čamac. Zaljubljeni parovi veslaju na paklenom suncu. Pitam Comi hoće li da im se pridružimo, kaže da neće. Dobro je, ni meni se nije veslalo na ovoj ždraki, što bi rekli Obrenovčani.

Odlazimo u Kristalnu palatu koja se nalazi u parku. Unutra zagušljivo i vruće. Izložena neka šatro umetnost. Iskrivljena stakla. Kinezi fotkaju. Bleja. Izlazimo na vazduh. Mali predah, pa se vraćamo u stari deo grada koji nam se definitivno više svidja. Ulice se ponovo krive i sužavaju. Pored nas prolazi nekoliko renoovih automobila kakve nikad nisam video ranije. Nešto izmedju motora i automobila. Kao polovina Smarta, sa mini sedištem pozadi. Verovatno su ga dizajnirali specijalno za gradove sa ovakvim ulicama. Zastajemo na trenutak da se Comi divi radnji koja prodaje samo figurice Isusa i Bogorodice u svim bojama i veličinama, a zatim i radnji koja pravi i prodaje samo rukavice. Rispekt, ako uspevaju da opstanu na tržištu i imaju posla tokom cele godine u biznisu sa rukavicama. Ko je na primer danas ušao unutra jer su mu potrebne rukavice na trideset stepeni? Odemo ka istoj onoj ulici od jutros da nadjemo restoran za kasni ručak/ranu večeru. Usput prolazimo kroz Puerta del Sol trg. Tamo marijači sviraju pesmu koju su za srpsko tržište prepevali navijači Zvezde. Zastanem i otpevam našu verziju. Bliži se tekma s Napolijem, mora polako da se stvara hajp.

Ponovo biramo jedan od restorana koji jasno komunicira sa prolaznicima. Kada napišu ispred sve što je potrebno, nisu potrebne ribe koje mašu jelovnicima kroz vazduh i teraju te da udješ unutra. Sedamo u restoran i konobar donosi činiju sa kuvanim krompirom u jogurt sosu. Na račun kuće, madridski fazon. Naručujemo jedan gaspačo, jednu paelju i dve empanade. Stiže klopa, Comi uzima gaspačo, a ja paelju da pojedemo po pola, pa da se zamenimo. Paelja je pirinač koji se sprema sa morskim plodovima ili piletinom. Može i mešano. Mi smo uzeli mešano. Na ovom road tripu se trudim da koliko mogu jedem lokalno, mada sam popriličan balkanski ljakse kad je hrana u pitanju. Uzmem prvo kozicu. Polomim joj onaj oklop i krenem da joj srčem creva. Želudac mi se prevrće, ovo je odvratno. Comi mi vidi facu i umre od smeha. Ipak, ne odustajem potpuno, pa probam i školjku. Ok, ovo je podnošljivo. Nije moje omiljeno jelo, nije ni u prvih deset, ni u prvih sto, ali može da se jede. Povadim piletinu i pojedem je s polovimom pirinča. Comi dobije drugu polovinu i kozice. Zamenimo se. Šokiram se što je gaspačo hladan. Seljak čovek. Do sada jeo samo toplu paradajz čorbu za mamurkuk. Empanade su odlične, kao neki gospodski burek. Plaćamo i ostavljamo mali bakšiš. Krenemo ka izlazu, konobar nas stiže. Spremio dva shota za nas. Za comi Baileys, a za mene neki biljni liker, kao Jeger. Na račun kuće. Madrid se u velikom stilu oprašta od nas.

Uzimamo stvari u hostelu i odlazimo na stanicu gde nas čeka voz za Lisabon. Voz je sranje. Nema net i nema utičnice za punjenje kompa i telefona. Završavam priču od jutros, aktiviram hotspot i objavljujem je, pa zatvorim komp i cele noći se krivim na sedištu pokušavajući da spavam.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *